27. 11. 2011.
Lakunoćna
 |
| Marc Chagall - In The Night. 1943. |
Zelenim, mladim rečima,
kanim da te uspavljujem,dok se nehajno pripremaš
da preskočiš potok noći
s promišlju, radosnom,
da jutro donosim u rukama.
Tako će godine minuti,
hitro kao dečaštvo.
Moje reči gase svetiljke,
utopljavaju te.
I moja ruka usnula je
već sretna
na tvom licu.
Lakunoćna
Pero Zubac
Učim se izmišljanju
 |
| Robert and Shana ParkeHarrison - Making Rain |
Kiša iz Evijana
nerado prelazi na
švajcarsku stranu.
Donosim u džepovima
bukete kapljica
i noću ih prosipam
s balkona.
Potom siđem u noć
i gacam po baricama,
igram se,
učim se izmišljanju.
Da si tu već bi sve
bilo toliko neuverljivo.
Odveć je lepote.
Kiša iz Evijana
Pero Zubac
Vidim te kosom
 |
| Robert and Shana ParkeHarrison - Cloud Drift |
i vratnim pršljenom te vidim
i rukom zanetom u gonetanje
tek uzrelih reči te vidim,
dok se pripremaš
da uroniš u san
jednostavno kao što
ulaziš u more u mojim
pesmama.
Vidim te kosom
Pero Zubac
Mnogo se i često plakalo
 |
| Gabriel Sainz |
a malo pamtim povoda.
Nejasan dečji pakao
i dva-tri tužna sprovoda.
Mnogo je suza kanulo
sa bledog lica dečijeg.
I kao rosa kanulo
na meke ruke nečije.
Mnogo se i često plakalo
Pero Zubac
18. 11. 2011.
Prvo i posljednje razmišljanje
 |
| © Edward Steichen |
boje noći.
Noći spokojne.
Nad mjesecima golemim
Vječnost je stala
u dvanaest.
A vrijeme je usnulo
u kuli svojoj, zauvijek.
Varaju nas
svi satovi.
Vrijeme već ima
obzorja.
Prvo i posljednje razmišljanje
Federiko Garsija Lorka
(preveo Nikola Milićević)
16. 11. 2011.
Svet je pun onih koji znaju šta treba da rade
Sve što sam do sad uradio,
sve je pametno al' zaludno.
Nikad neću uzor dostići.
O, o, o, o, o...
E, o, o, o, o...
Ja sam onaj koji ponavlja
ono što je davno smišljeno.
Nikad neću biti prvi i jedini.
O, o, o, o, o...
E, o, o, o, o...
Svet je pun onih koji znaju šta treba da rade.
Svet je pun onih koji znaju šta treba da...
E, o, o, o, o...
O, o, o
Šarlo akrobata
Album: ''Bistriji ili tuplji čovek biva kad...''
(1981.godina)
13. 11. 2011.
A u stvari...
 |
| Rene Magritte, 1935 |
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Nemušta i bezimena djetinja patnja
 |
| Edvard Munch |
Još i danas, poslije toliko godina i poslije tolikih stvarnih i krutih udaraca, čini mi se da nikad kasnije nisam doživio silnijeg čuvstvovanja i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, nešto mnogo manje. A možda ni dandanas ne bih imao smjelosti da to kažem, kkad me čitav dosadašnji život, sa svim njegovim iskustvima bola i doživljajima patnje, ne bi na to ovlašćivao. Ako čovjek ni po koju cijenu ne bi želio da se vrati u djetinjstvo, ako bi čak pristao da se vrati u ma koje drugo doba i ma koju drugu situaciju svog minulog života radije nego u djetinjstvo, mislim da je to najviše i u prvom redu baš zbog te nemušte i bezimene djetinje patnje.
Bilo je sijaset religija i filozofija koje su tvrdile da čovjek ima dušu, i da je ta duša beskrajna i besmrtna. A često mi je bivalo čudno Što nikad i nigdje nije postojalo vjerovanje da dijete ima beskrajnu i besmrtnu dušu, pa da je kasnije, kad odraste, izgubi. Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odbljescima vječnoga. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to djetinjsko osjećanje - tako puno patnje, i tako blizu i ništavilu i neuništivosti — ustvari bilo samo ljeskanje, i migoljenje, i treperenje onog silnog, grdnog, neuništivog osjećaja života u meni, i one strahovite, neutažive žudnje za njim. Onog osjećaja života koji me je, makari nespoznat, neprepoznat, makar i prerušen u svoju suprotnost, u igru potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, kroz čitav život vitlao i pratio.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Fakat našeg straha
Preko dana se, na primjer, smijemo našem sinoćnjem strahu, čvrsto uvjereni da duhova nema. A naveče još uvijek uviđamo i sebi ponavljamo da duhova nema — tek, i pored toga, mi se bojimo. Jutrošnji fakat ostaje fakat; samo, taj fakat sad nema važnosti. Jer napram njemu diže se drugi fakat, aktuelniji, i zato faktičniji od njega: fakat našeg straha.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Istinski se umjetnik boji svoje smionosti
 |
| Pablo Picasso |
Koji se autentični stvaralac nad provalom svoje samosvojnosti nije upitao: je li ovo nepoznato i čudno u meni jedno preimućstvo ili deformitet? Kvalitet ili odsustvo nekog kvaliteta? Nesmisao i gluhoća za formu ili muke oko stvaranja neke nove forme? Istinski se umjetnik boji svoje smionosti. Treba biti na oprezu prema onima koji istrčavaju napred noseći transparent svoje originalnosti. Otkriće vlastite originalnosti, daleko je teži posao, nego što to plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti kudikamo duži i krivudaviji!
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Velike su ljubavi labilne
 |
| Mariola Bogacki |
Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je mnogošta od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima — patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta - uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više manje besadržajnu shematsku suprotnost koja automatski niče po formalnom zahtjevu antitetičnosti naše psihe.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Vladan Desnica: Jedino smrt je realna
 |
| Pablo Picasso |
Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam. Crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Između dva bljeska svijesti
 |
| Henri Rousseau - Sleeping Gypsy |
U kratkim provedrinama svijesti, mislio sam: kad bih živio jedan časak pa umro za jednu vječnost, i tako naizmjence, bilo bi savršeno svejedno koliko su te vječnosti trajale: između dva bljeska svijesti, jedno more ništavila ili jedan časak ništavila potpuno su jednaki.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Čovjek je često svoja žrtva
 |
| Rene Magritte |
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Nismo li ovi isti mi...
 |
| Jennifer S. |
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Predivo nаšeg životа
 |
| Sarolta Bán |
Negdje duboko zаpretаnа u djetinjem biću leži jednа ćelijа u kojoj tinjа besmrtnost. A odmаh do nje, u neposrednom susjedstvu, drugа ćelijа u kojoj drijemа smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosimа. I nаizmjenice se jаvljаju, oglаsuju se iz dubine — nаšа vječitа popudbinа i nаši stаlni sаputnici, od početkа do krаjа. Njihov nаizmjenični dvopjev jeste predivo nаšeg životа.
Proljeća Ivana Galeba
Vladan Desnica
Jedino područje ljudske djelatnosti gdje je nemoguća laž
 |
| Teun Hocks |
Čak i oni koji nemaju nikakve veze s umjetnošću i nikakve ljubavi za nju, morali bi biti zahvalni nebu što ona postoji. Jer je to jedino područje ljudske djelatnosti gdje je nemoguća laž: čim laž proviri, istim časom, automatski prestaje umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, uprkos svemu, vlada istina: tu čovjek govori istinu čak i protiv svoje volje.
Vladan Desnica
5. 11. 2011.
Nikada: jedina konačnost
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost.
Tvrđava
Meša Selimović
2. 11. 2011.
Ova stara teskoba
 |
| Gilbert Garcin - The prison |
Ova stara teskoba,
Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
Izlila se iz krčaga,
U suze, u puste maštarije,
U snove nalik na košmare bez strave,
U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.
Izlila se,
Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
Ovo otprilike,
Ovo i može i ne mora...
Ovo.
Zatočenik u ludnici je barem neko.
Ja sam zatočen u ludnici bez ludnice.
Ja sam hladnokrvno lud,
Sumanut i oštrouman,
Svemu sam tuđ i jednak svima:
Spavam budan sa snovima koji su ludost
Jer nisu snovi.
Takav sam...
Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
Šta je s onim što je spokojno spavao
Pod tvojim palanačkim krovom?
Poludeo je.
Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
To sam danas ja.
Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo u čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u šta se veruje.
Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svet i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.
Prsni, srce od bojenog stakla!
(Alvaro de Kampuš)
Fernando Pesoa (1888-1935)
Prevela sa portugalskog Jasmina Nešković
Iz knjige Poznati stranac, Paideia, Beograd, 2011.
Žalosno stanje za jednog osrednjeg pesnika
 |
| Sarolta Bán |
Navukao sam jaku prehladu,
A ceo svet zna da takve prehlade
Menjaju celokupan sistem svemira,
Izazivaju bes prema životu
I teraju nas da kijamo do metafizike.
Izgubio sam u znoju čitav dan.
Neodređeno me boli glava.
Žalosno stanje za jednog osrednjeg pesnika!
Danas sam zaista samo osrednji pesnik.
A ono što sam nekada bio,
Iščilelo je, kao pusti san.
Zbogom, zauvek zbogom, vilinska kraljice!
Tvoja su krila bila od sunca, a ja ću ovde da iskopnim.
Neće mi biti bolje dok ne legnem u krevet.
Nikad mi i nije bilo dobro sem dok sam ležao u vasioni.
Excusez un peu… Kako sam strašno fizički nazebao!
Treba mi istina i aspirin.
Fernando Pesoa (Alvaro de Kampos)
1. 11. 2011.
Sudbina književnosti
- U ovom svijetu kompjutera i otuđenja kakva je sudbina i budućnost književnosti?
- Ponekad se svima nama čini da je sudbina književnosti crna i njena budućnost obeshrabrujuća. Ali, da li je baš tako? Koje je to vrijeme u prošlosti bolje prihvatilo knjigu nego ovo naše? Nijedno! Sve do naših dana nepismenost je bila masovna, knjige su kupovali i čitali malobrojni kulturni ljudi, knjige su se štampale rijetko i u malom tiražu, a pisci se u devetnaestom vijeku, recimo, tuže na malen broj prenumeranata i na slabu prođu knjige. U predratnoj Jugoslaviji nije bilo ni deset izdavača, a danas ih ima preko sedamdeset. Oni izdaju na desetine hiljada naslova godišnje. Naravno, mi nijesmo zadovoljni brojem pročitanih knjiga. Još ih je malo, zaista. Ali je važno da broj čitalaca i pročitanih knjiga ne opada, već raste. A to je ohrabrujuća činjenica. Uvjeren sam da će u tom pogledu nastupiti renesansa, koja će izmijeniti red stvari, možda brže nego što mislimo. Ljudi će se zasititi standardizovanim informacijama, zabavom bez duha, prazninom trke za nepotrebnim stvarima, besmislom dokazivanja svog društvenog prestiža preko standarda, i spasavaće se kulturom pred osjećajem ništavila. Posebno vjerujem u mlade, oni neće dozvoliti da život utone u sivilo. A spas danas nije religija, već umjetnost. Ona će dati smisao i novu vrijednost ovom našem tehniciziranom svijetu koji gubi dušu.
„O zlu i o dobru“ - Meša Selimović u razgovoru sa M. Đurovićem i Z. Hodžićem.
Meša Selimović: „Pisci, mišljenja i razgovori“, BIGZ, 1983.
Пријавите се на:
Постови (Atom)