PTT screen

Edvard Munch

Još i danas, poslije toliko godina i poslije tolikih stvarnih i krutih udaraca, čini mi se da nikad kasnije nisam doživio silnijeg čuvstvovanja i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, nešto mnogo manje. A možda ni dandanas ne bih imao smjelosti da to kažem, kkad me čitav dosadašnji život, sa svim njegovim iskustvima bola i doživljajima patnje, ne bi na to ovlašćivao. Ako čovjek ni po koju cijenu ne bi želio da se vrati u djetinjstvo, ako bi čak pristao da se vrati u ma koje drugo doba i ma koju drugu situaciju svog minulog života radije nego u djetinjstvo, mislim da je to najviše i u prvom redu baš zbog te nemušte i bezimene djetinje patnje.

Bilo je sijaset religija i filozofija koje su tvrdile da čovjek ima dušu, i da je ta duša beskrajna i besmrtna. A često mi je bivalo čudno Što nikad i nigdje nije postojalo vjerovanje da dijete ima beskrajnu i besmrtnu dušu, pa da je kasnije, kad odraste, izgubi. Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odbljescima vječnoga. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to djetinjsko osjećanje - tako puno patnje, i tako blizu i ništavilu i neuništivosti — ustvari bilo samo ljeskanje, i migoljenje, i treperenje onog silnog, grdnog, neuništivog osjećaja života u meni, i one strahovite, neutažive žudnje za njim. Onog osjećaja života koji me je, makari nespoznat, neprepoznat, makar i prerušen u svoju suprotnost, u igru potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, kroz čitav život vitlao i pratio.