1. 6. 2012.
Mi se mijenjamo, svijet ostaje
 |
| Ralph Gibson |
A on je zapalio lulu i tvrdim prstom dugo gnječio crveni žar, ne osjećajući vrelinu vatre, na rukama mu je rožnati oklop. I ne samo na rukama. Četrdeseta se već približuje, i on se više ne uzbuđuje kao u mladosti. Sve ima svoju vrijednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vrijeme čini lakšim, druge težim. Mi se mijenjamo, svijet ostaje. Žar više ne prožiže kao nekad. Ni kad padne na dušu. Hladimo se, studen se javlja, kao u jesen, i gledamo da budemo uz ono što je stalno i što ne izdaje. Sve dok ne dođe kraj i konačna izdaja. Ali to nije u njegovoj ruci i ne tiče ga se, doći će drugi na njegovo mjesto.
* * *
Sve mu je spleteno večeras, ne uspijeva ništa da razmisli, da domisli, da smiri, i sve ostavlja da se gomila neriješeno, osjećajući se nemoćan prvi put u životu. Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmijeni.
Vraćao se niz polje težak i umoran, mjesec mu je iza leđa, išao je za svojom sjenkom prostrtom po zemlji, kao da je neko nestvaran vodio njega praznog.
Meša Selimović, Magla i mjesečina
Пријавите се на:
Постови (Atom)