PTT screen

Iz djetinjstva pamtim ovu zgodu: 

Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod nogom, i ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo. Prekinut je izlet i povorka djece, šaputava, žurajiva, pod pratnjom jednog učitelja vratila se o podne u mjesto, dok je drugi učitelj s dva odraslija đaka ostao uz mrtvo tijelo u planini. Djeci je strogo preporučeno da ne pričaju ništa o događaju. Ipak, vijest se odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa i u povjerenju. U prvi čas zatajili su je od majke: nisu znali kako da joj kažu. Bila je udovica, ludo zaljubljena u jedinca. Bojali su se: svisnut će, sići će s uma. Tajili su joj čitavo to popodne. Za prvi mah, smislili su pričicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio. Pričica je ispala i odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako preko očekivanja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom, do neugodnosti neslutnom lakovjernošću: gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim proplancima i skupljaju biljke za školski herbarij. 

Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro ima da prsne. A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još nezadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom. Čitavu noć probdio sam skutren u krevetu prateći napetim čulima to nadimanje i iščekujući široko rastvorenih očiju da u četvorini prozora zabjelasa prvi tračak zore. Svanuo je i dan, proteklo je i jutro, a još se niko nije rješavao da majci kaže istinu. Svi su se izmicali toj neprijatnosti, skrivali se za izlikom što je općinski načelnik na putu (i vraća se lađom tek u sat popodne), a odnekud se našlo, gotovo kao da je to nekim starim, već utvrđenim pravilom osveštano, da baš on lično treba da joj da tužni glas. Sjećam se da sam bio sretan što moj djed, obnemogao i mučen zaduvom, nije više načelnik. I to ne stoga što je time mom djedu ušteđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što se još za pola dana produžavala dječakova agonija. 

Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas lutalac, dopro do u posljednje kuće u predgrađu, medu ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, prodro već u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala posred zabrinutih lica, ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklone, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nategnute vidove. Izdvojilo ju je obazrivo tudenje, ona suzdržana, podmukla nepovjerljivost koja ne može ostati nezapažena. Oko nje se stvorio mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakoga doimalo odnekud čudačko, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav — a ona baza po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu curu, nosi u ruci srdele za ručak, samo što ne pjevuši ulicom! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, svaka njena kretnja izgledala im je sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sam gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo - to je stvarnost. (Tad sam još pred veličanstvom »stvarnosti«, »objektivne stvarnosti«, imao ono djetinje straho-počitanje s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sijedom bradom i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj grančici. Majčino raspoloženje bilo je vedro, na njenom licu ležala je bezbrižnost, ona je spokojno pekla svoje srdelice — sve snagom i na osnovu toga što ona ne zna, savršeno bez ikakva obzira na ono što jest. I to se mojim djetinjim očima činilo čudo, divno čudo. Jednako kao da sam gledao čarobnjaka gdje hoda zrakom, ili kao da je mali u planini odjednom ustao od mrtvih i zvonkim cilikom smijeha raskinuo zamadijanost te uzbudljive i nelijepe igre. I divio sam se samo što i drugi to čudo ne vide.