PTT screen

Govor
Miroslav Antić

Noć je. Noć mrkla. Na nekoj kući, na ogromnoj udaljenosti

Sja svetlost s jednog prozora.

Vidim je i osećam se kao čovek od glave do pete.

Čudno je da me čitav život osobe koja tamo stanuje, a ne znam ni ko je ni šta je,

Privlači jedino zbog te svetlosti viđene iz daljine.

Nema sumnje da je njen život stvaran i da ona ima lice, kretnje, 

porodicu i zanimanje.

Ali mene sada zanima jedino svetlost s njenog prozora.

Uprkos činjenici da je svetlost tamo zato što je ta osoba upalila,

Svetlost za mene predstavlja neposrednu stvarnost.

A ja nikad ne prelazim granice neposredne stvarnosti.

Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema.

Ako ja, sa mesta gde se nalazim, jedino tu svetlost vidim,

Samo ona i postoji, u odnosu na udaljenost s koje je posmatram.

Čovek i njegova porodica stvarni su s druge strane prozora.

Ja sam s ove strane, na ogromnoj udaljenosti.

Svetlost se ugasila.

Šta me se tiče što se čovekov život nastavlja?

Sаmo ne više pаtnje!

Probudim se u noći i skrušeno šаpućem: sаmo ne više pаtnje!

Tаko sаm srođen s njom dа joj već dobro poznаjem zаkone, mjere i ćud. Znаm je kаko se rаđа, znаm kаko niče tupi ledаc bolа u dnu izmučene puti. Znаm je kаd kliktаvа lijeće, crnа preklаnа pticа, i krilom skršeno udаrа o stijenke svoje tjeskobe. Znаm je kаd, klonulа, pustа, bije čelom o hlаdni prаg beznаđа.

Dušа diše u pаtnji kаo more u plimаmа i osekаmа. Poznаm spečenu suhoću kаd presuše suze, kаd se u prsimа zgrune tvrdа ledenа gvаljа. Poznаm klonućа u pustoš bešćutnosti. Poznаm čаsove kаd je dušа prаznа kаo presušen bunаr. To je krаtаk predаh istrаpljenom mesu. A ondа, u dnu bunаrа, zаgrgolji opet vrutаk crnih vodа.

O, dobro poznаm mehаniku bolа!

Tаko sаm sviko nа pаtnju dа joj već dobro znаdem svаku boru nа licu i svаki topli prijevoj u nаborimа skutа.

Islam tvrdi da će na besprizivni dan Strašnog suda svaki izvršilac lika žive tvari uskrsnuti sa delima svojim i da će mu biti naređeno da ih oživi, da u tome neće uspeti i da će zajedno sa njim biti predat večnom ognju. Kao dete upoznao sam užas sablasnog udvostručavanja i umnožavanja stvarnosti, ali pred velikim ogledalima. Njihovo nepogrešivo i neprestano delovanje, njihovo proganjanje mojih postupaka, njihova kosmička pantomima postajali su natprirodni čim bi pala noć. Jedna od mojih upornih molbi upućenih Bogu i anđelu koji me čuva bila je da ne sanjam ogledala. Znam da sam motrio na njih sa nespokojstvom. Ponekad sam se plašio da ne počnu da se razlikuju od stvarnosti, a ponekad da u njima ugledam svoj lik koji su izobličile čudne nesreće. Znao sam da je taj strah, ponovo, na čudan način, prisutan u svetu. Priča je odveć jednostavna i neprijatna. 

Negde 1927. godine upoznao sam jednu sumornu devojku: prvo preko telefona (jer je Hulija u početku bila samo glas bez imena i bez lica); zatim na uglu jedne ulice, uveče. Imala je krupne uplašene oči, kosu glatku i crnu kao ugalj, strogo telo. Bila je unuka i praunuka federalista, kao što sam ja bio potomak unitarista i ta stara svađa naših krvi za nas je predstavljala sponu, bolje posedovanje otadžbine. Živela je sa svojima u jednoj oronuloj kućerini sa vrlo visokom glatkom tavanicom u zlovoljnosti i bljutavosti pristojnog siromaštva. Popodne - samo nekoliko puta uveče - izlazili smo u šetnju po njenoj četvrti, Balvaneri. Hodali smo duž velikog zida železnice; ulicom Sarmijento jednom smo stigli do udolina Stogodišnjeg parka. Među nama nije bilo ljubavi niti privida ljubavi: naslućivao sam u njoj neku žestinu kojoj je erotika bila potpuno strana i bojao se je. Da bi se zbližili, muškarci obično pričaju ženama istinite ili izmišljene događaje iz svog detinjstva; biće da sam joj jednom ispričao onaj sa ogledalima i tako joj sugerisao 1928. halucinaciju koja će se razbuktati 1931. Nedavno sam saznao da je poludela i da su u njenoj spavaćoj sobi ogledala pokrivena, jer u njima vidi moj odraz umesto potisnutog svoga, drhti, ćuti i govori da je volšebno proganjam. 

Kobno robovanje mome liku, jednom od mojih nekadašnjih likova. Ta mrska sudbina crta moga lica trebalo bi da me učini mrskim samome sebi, ali mi sada nije stalo do toga.

Yaroslav Gerzhedovich (Ярослав Гержедович)

(Istorija noći, 1977)

Već godinаmа učim tvoje crte, u koje dаni
Utiskuju svoje mаle vаtre; godinаmа pаmtim
Njihovu svetlucаvu neponovljivost, i rešetkаstu lаkoću
Tvojih pokretа, izа providnih zаvesа popodnevа;
Tаko te više ne prepoznаjem izvаn pаmćenjа
Koje te predаje meni, i tаko sve teže krotim
Struju vremenа što ne prođe kroz tebe, kroz blаgi metаl

Tvoje krvi; аko se menjаš, menjаm se sigurno i jа,
I s nаmа tаj svet sаgrаđen oko jednog trenutkа
Kаo plod oko koštice, sаtkаn od nestvаrnog mesа
Što imа ukus munje, ukus prаšine, ukus godinа,
Ukus snegа rаstopljenog nа plаmenu tvoje kože.

Već godinаmа znаm dа nestаjemo zаjedno;
Ti progorenа zvezdom mogа sećаnjа, izvаn koje
Sve mаnje te imа, jа lepo rаsturen u tebi,
U svim popodnevimа, u svim sobаmа, u svim dаnimа,
U svemu što puni te polаko, kаo pesаk
Postelju reke; i tаj nаš trenutаk
Trаje duže od tuđe smrti.

Ljubav,
Ivan V. Lalić

Rabindranat Tagore

Od bogova jedino tražim da mi dopuste

(Rikardo Reiš)

(Rikardo Reiš)

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me nevidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva sa mnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokoh stabala,
Videći je, tresem se i ne znam što se dogodi s onim što
ćutim u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u središtu.

___________


Love is a company.
I no longer know how to walk the roads alone,
For I’m no longer able to walk alone.
A visible thought makes me walk faster
And see less, and at the same time enjoy all I see.
Even her absence is something that’s with me.
And I like her so much I don’t know how to desire her.

If I don’t see her, I imagine her and am strong like the tall trees.
But if I see her I tremble, I don’t know what’s happened to what I feel in her absence.
The whole of me is like a force that abandons me.
All of reality looks at me like a sunflower with her face in the middle.

Fernando Pessoa

Iz djetinjstva pamtim ovu zgodu: 

Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod nogom, i ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo. Prekinut je izlet i povorka djece, šaputava, žurajiva, pod pratnjom jednog učitelja vratila se o podne u mjesto, dok je drugi učitelj s dva odraslija đaka ostao uz mrtvo tijelo u planini. Djeci je strogo preporučeno da ne pričaju ništa o događaju. Ipak, vijest se odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa i u povjerenju. U prvi čas zatajili su je od majke: nisu znali kako da joj kažu. Bila je udovica, ludo zaljubljena u jedinca. Bojali su se: svisnut će, sići će s uma. Tajili su joj čitavo to popodne. Za prvi mah, smislili su pričicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio. Pričica je ispala i odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako preko očekivanja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom, do neugodnosti neslutnom lakovjernošću: gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim proplancima i skupljaju biljke za školski herbarij. 

Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro ima da prsne. A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još nezadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom. Čitavu noć probdio sam skutren u krevetu prateći napetim čulima to nadimanje i iščekujući široko rastvorenih očiju da u četvorini prozora zabjelasa prvi tračak zore. Svanuo je i dan, proteklo je i jutro, a još se niko nije rješavao da majci kaže istinu. Svi su se izmicali toj neprijatnosti, skrivali se za izlikom što je općinski načelnik na putu (i vraća se lađom tek u sat popodne), a odnekud se našlo, gotovo kao da je to nekim starim, već utvrđenim pravilom osveštano, da baš on lično treba da joj da tužni glas. Sjećam se da sam bio sretan što moj djed, obnemogao i mučen zaduvom, nije više načelnik. I to ne stoga što je time mom djedu ušteđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što se još za pola dana produžavala dječakova agonija. 

Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas lutalac, dopro do u posljednje kuće u predgrađu, medu ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, prodro već u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala posred zabrinutih lica, ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklone, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nategnute vidove. Izdvojilo ju je obazrivo tudenje, ona suzdržana, podmukla nepovjerljivost koja ne može ostati nezapažena. Oko nje se stvorio mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakoga doimalo odnekud čudačko, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav — a ona baza po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu curu, nosi u ruci srdele za ručak, samo što ne pjevuši ulicom! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, svaka njena kretnja izgledala im je sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sam gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo - to je stvarnost. (Tad sam još pred veličanstvom »stvarnosti«, »objektivne stvarnosti«, imao ono djetinje straho-počitanje s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sijedom bradom i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj grančici. Majčino raspoloženje bilo je vedro, na njenom licu ležala je bezbrižnost, ona je spokojno pekla svoje srdelice — sve snagom i na osnovu toga što ona ne zna, savršeno bez ikakva obzira na ono što jest. I to se mojim djetinjim očima činilo čudo, divno čudo. Jednako kao da sam gledao čarobnjaka gdje hoda zrakom, ili kao da je mali u planini odjednom ustao od mrtvih i zvonkim cilikom smijeha raskinuo zamadijanost te uzbudljive i nelijepe igre. I divio sam se samo što i drugi to čudo ne vide.

Jorge Luis Borges

... Ali, izgleda, čovjek se ne može da oslobodi laži kao ni svoje kože. I po svoj prilici ovo je prvi put što sam i samom sebi tu stvar ovako izričito i do kraja priznao. Snagu pune iskrenosti dobivamo tek pred licem nečeg daleko važnijeg, daleko presudnijeg od onog što priznajemo. Možda tek pred licem One napram kojoj sve drugo postaje sitno i bezbolno do ništavnosti.

Bolničari su pograbili krevet i iznijeli ga. Za njim je ostala praznina. Pozanašna, čestvrtasta — taman onakva kakav je bio krevet. Tako biva uvijek kad nešto nestane: za njim ostane praznina onakvog oblika kakvog je bilo ono što je nestalo. Tako biva i kad nam neko umre. Tako biva uopće kad se zbriše jedan realitet: na njegovom mjestu ostane praznina tačno njegovih crta, lika i obličja, i sjedi na njegovom mjestu za stolom, kao duh umorenog Banqua, i zuri u nas . . .

Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.

U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži,
kao u snu...

Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke sto me vuku dnu...

Možda će žena svilenog bedra,
koja me zove i pruža ruke,
uliti vetar u moja jedra,
do nove žene do nove luke.

Život je more...
Život je more...
Život je more...

Đorđe Balašević