PTT screen

Htio je da bude uvrijeđen i nesrećan. I bio je.

Donio je vazu iz šupe, a onda otišao do mora. Stao je u mrtvu vodu.

Lijeno je mislio: more - staza bez prepreka, put bez granica, majka širine, otac slobodnog lutanja.

Otići će morem u nepoznato. Jednom. Ostaviće ovu vrelu kamenu liticu na kojoj i gušter izdiše,

i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova, oko koje se smao guje uvijaju, i ovu ružnu kuću u kojoj radost zamire,

i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema, ni ljubavi, ni želje čak.

Neću da se pretvorim u suri kamen.

Zagazio je u plićak, i zastao, obuhvaćen morem do članaka.

Otići ću jednom.

Kuda?

Ma kuda.

Kada?

Nikada.

Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga.

Ostaje život oko nas.