16. 8. 2011.

Nisam mogao da zamislim da bi ovaj šum, koji me je pratio tako dugo, mogao ikada prestati


Vladimir Kush




Giljotina je, u stvari, bila postavljena na samu zemlju, na najjednostavniji način na svetu. Bila je mnogo uža nego što sam je zamišljao. Čudno mi je što mi to ranije nije palo na pamet. Ta sprava na slici zaprepastila me je svojom preciznom, savršenom, blistavom izradom. Uvek se preuveličava ono što se ne poznaje. Ja sam, naprotiv, morao da ustanovim da je sve vrlo jednostavno: stroj je na istom nivou kao i čovek koji ide prema njemu. On mu prilazi kao da ide u susret nekoj osobi. To je takođe neprijatno. Uspon ka gubilištu, penjanje pod vedrim nebom, to je moglo razigrati maštu. Međutim, tamo je stroj sve satirao: čovek je, s malo stida i s mnogo tačnosti, bio neprimetno pogubljen.

Postojale su još dve stvari na koje sam stalno mislio: zora i moja molba za pomilovanje. Trudio sam se da se urazumim i pokušavao da na to više ne mislim. Opružio sam se, gledao u nebo, pokušavao da se za njega zainteresujem. Bilo je zeleno, bilo je veče.

Još jednom sam nastojao da skrenem tok svojih misli. Slušao sam svoje srce. Nisam mogao da zamislim da bi ovaj šum, koji me je pratio tako dugo, mogao ikada prestati. Nikada nisam imao istinske mašte. Pa ipak sam pokušavao da zamislim izvestan trenutak u kome se otkucaji ovog srca neće više produžiti u mojoj glavi. Ali uzalud. Zora i moja molba za pomilovanje bili su stalno prisutni.

Najzad sam sebe ubedio da je najrazumnije da se ponašam prirodno.Znao sam da dolaze u svitanje. Jednom reči, provodio sam noći u iščekivanju zore. Nisam voleo da me iznenade. Kad treba da mi se što dogodi, više volim da sam na to spreman. Zbog toga sam, najzad, spavao samo malo danju, a za dugih noći strpljivo sam očekivao rañanje svetlosti na krajičku neba. Najteže mi je bilo što nisam znao sat kad se obično izvršuju smrtne kazne. Kad bi ponoć prošla, čekao sam i vrebao. Nikada moje uho nije čulo toliko šumova i razabiralo tako fine zvukove. Mogu, uostalom, da kažem da sam na izvestan način imao sreće za sve to vreme pošto nikada nisam čuo korake. Majka je često govorila da čovek nikada nije sasvim nesrećan.


Stranac
Albert Camus

Нема коментара:

Постави коментар