28. 6. 2011.
Bukovski: Živci
 |
| _Ineke Kamps_ |
probuditi se ispod čaršava
da se ponovo suočiš sa suncem,
to je ona prava
nevolja.
više volim grad kad se
upale neonska svetla i
striptizete igraju na
šanku
pod nemilosrdnom muzikom.
ispod čaršava
razmišljam.
živci su mi sapeti
istorijom -
najveća briga ljudskog roda
je hrabrost potrebna da se
ponovo suočiš sa suncem.
ljubav počinje pri susretu dva
stranca. ljubav prema svetu je
nemoguća. radije ostajem u krevetu
i spavam.
ošamućen od dana ulica i godina
navlačim čaršav preko glave
okrećem dupe zidu.
mrzim jutra više od
svakog čoveka.
Živci
Čarls Bukovski
24. 6. 2011.
Prijateljski savet mnogim mladim ljudima
 |
| Gilbert Garcin |
Jaši kamilu.
Čitaj Bibliju.
Oboj cipele u plavo.
Pusti bradu.
Obiđi svet u papirnoj barki.
Pretplati se na Saturday Evening Post.
Žvaći samo levom stranom vilice.
Oženi se jednonogom ženom i brij se pravim brijačem.
Ureži svoje ime na njenu ruku.
Peri zube benzinom.
Spavaj ceo dan a noću se veri po drveću.
Budi monah i pij rakiju i pivo.
Drži glavu pod vodom i sviraj violinu.
Igraj trbušnjak pod ružičastim svećama.
Ubij svoga psa.
Kandiduj se za gradonačelnika.
Živi u buretu.
Razbij sebi glavu tomahavkom.
Sadi lale na kiši.
Ali nemoj da pišeš poeziju.
Prijateljski savet mnogim mladim ljudima
Čarls Bukovski
21. 6. 2011.
19. 6. 2011.
16. 6. 2011.
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća
 |
| Robert and Shana ParkeHarrison |
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka.
Derviš i smrt
Meša Selimović
13. 6. 2011.
Periods of shadowy subsistence
 |
| Robert and Shana ParkeHarrison_ |
I have times of great stagnation. It’s not, as happens to everyone, that I let days and days go by without sending a postcard in response to the urgent letter I received. It’s not, as happens to no one, that I indefinitely postpone what’s easy and would be useful, or what’s useful and would be pleasurable. There’s more subtlety in my self-contradiction. I stagnate in my very soul. My will, emotions and thought stop functioning, and this suspension lasts for days on end; only the vegetative life of my soul – words, gestures, habits – expresses me to others and, through them, to myself.
In these periods of shadowy subsistence, I’m unable to think, feel or want. I can’t write more than numbers and scribbles. I don’t feel, and the death of a loved one would strike me as having happened in a foreign language. I’m helpless. It’s as if I were sleeping and my gestures, words and deliberate acts were no more than a peripheral respiration, the rhythmic instinct of some organism.
Thus the days keep passing, and if I added them all up, who knows how much of my life they would amount to? It sometimes occurs to me, when I shake off this state of suspension, that perhaps I’m not as naked as I suppose, that perhaps there are still intangible clothes covering the eternal absence of my true soul. It occurs to me that thinking, feeling and wanting can also be stagnations, on the threshold of a more intimate thinking, a feeling that’s more mine, a will lost somewhere in the labyrinth of who I really am.
However it may be, I’ll let it be. And to whatever god or gods that be, I’ll let go of who I am, according as luck and chance determine, faithful to a forgotten pledge.
Fernando Pessoa
Aniversário
Back when they used to celebrate my birthday
I was happy and no one was dead.
In the old house even my birthday was centuries-old tradition,
And everyone’s joy, mine included, was as sure as any religion.
Back when they used to celebrate my birthday
I enjoyed the good health of understanding nothing,
Of being intelligent in my family’s eyes,
And of not having the hopes that others had for me.
When I began to have hope, I no longer knew how to hope.
When I began to look at life, it had lost all its meaning for me.
Yes, that person I knew as me,
That person with a heart and family,
That person of quasi-rural evenings all spent together,
That person who was a boy they loved,
That person - my God! - whom only today I realize I was …
How faraway! …
(Not even an echo …)
When they used to celebrate my birthday!
The person I am today is like the damp in the wall at the back of the house
That makes the walls mildew …
What I am today (and the house of those who loved me trembles through my tears) —
What I am today is their having sold the house,
It’s all of them having died,
It’s I having survived myself like a spent match.
________
No tempo em que festejavam o dia dos meus anos,
Eu era feliz e ninguém estava morto.
Na casa antiga, até eu fazer anos era uma tradição de há séculos,
E a alegria de todos, e a minha, estava certa com uma religião qualquer.
No tempo em que festejavam o dia dos meus anos,
Eu tinha a grande saúde de não perceber coisa nenhuma,
De ser inteligente para entre a família,
E de não ter as esperanças que os outros tinham por mim.
Quando vim a ter esperanças, já não sabia ter esperanças.
Quando vim a olhar para a vida, perdera o sentido da vida.
Sim, o que fui de suposto a mim mesmo,
O que fui de coração e parentesco,
O que fui de serões de meia-província,
O que fui de amarem-me e eu ser menino.
O que fui — ai, meu Deus!, o que só hoje sei que fui...
A que distância!...
(Nem o acho...)
O tempo em que festejavam o dia dos meus anos!
O que eu sou hoje é como a humidade no corredor do fim da casa,
Pondo grelado nas paredes...
O que eu sou hoje (e a casa dos que me amaram treme através das minhas lágrimas),
O que eu sou hoje é terem vendido a casa.
É terem morrido todos,
É estar eu sobrevivente a mim-mesmo como um fósforo frio...
No tempo em que festejavam o dia dos meus anos...
Que meu amor, como uma pessoa, esse tempo!
Desejo físico da alma de se encontrar ali outra vez,
Por uma viagem metafísica e carnal,
Com uma dualidade de eu para mim...
Comer o passado como pão de fome, sem tempo de manteiga nos dentes!
Vejo tudo outra vez com uma nitidez que me cega para o que há aqui...
A mesa posta com mais lugares, com melhores desenhos na loiça, com mais copos,
O aparador com muitas coisas — doces, frutas, o resto na sombra debaixo do alçado —,
As tias velhas, os primos diferentes, e tudo era por minha causa,
No tempo em que festejavam o dia dos meus anos...
Pára, meu coração!
Não penses! Deixa o pensar na cabeça!
Ó meu Deus, meu Deus, meu Deus!
Hoje já não faço anos.
Duro.
Somam-se-me dias.
Serei velho quando o for.
Mais nada.
Raiva de não ter trazido o passado roubado na algibeira!...
O tempo em que festejavam o dia dos meus anos!
Fernando Pessoa
12. 6. 2011.
Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje
 |
| Sarolta Bán |
A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i dobro i zlo na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema.
Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.
Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.
Tvrđava
Meša Selimović
8. 6. 2011.
Ova žena, cio moj svijet
A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.
Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.
Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.
Tvrđava
Meša Selimović
5. 6. 2011.
Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti
 |
| Robert Doisneau |
Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostaće samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.
I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojač Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandžija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su održali taj nesrećni Hoćin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojač Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim močvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hoćinu i nekom drugom Dnjestru.
Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hoćin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji.
Tvrđava
Meša Selimović
Nаjneuspeliji i nаjbedniji u tvome ljudskom stаdu
 |
| Les Grandes Espérances, 1940 Rene Magritte |
Mаkаrije
Prohor mi jutros reče kаko je nаumio dа izvede još jedаn podvig. Iskopаće, kаže, grob, bаciti nа dno nаrаmаk glogovog trnjа i zаtim leći u njegа. Provešće tu sedаm noći.
Ništа mu nisаm rekаo. A i štа sаm mogаo. Ako bih gа odvrаćаo od te sumаnute zаmisli, on bi me nаzvаo mlаkonjom i rekаo mi dа je mojа ljubаv premа Hristu sumnjivа, dа više volim udobnost od strаdаnjа i ispаštаnjа, dа nisаm dobаr monаh, jer dа sаm dobаr, prigrlio bih strаdаnje, ispаštаo bih zа sve grešnike koji Gospodа ne prizivаju. Uzаludаn bi mi bio svаki izgovor. Prohor bi prosto rekаo kаko mučeništvo više prijа božjem oku od stotinu molitаvа izgovorenih u komociji i telesnoj prijаtnosti. Lаko je brbljаti. Reči su ništа. Nigde ne ostаvljаju trаgа.
Retki ludi, kаo što je Prohor, korisni su zа crkvu. Bаš zаto što su spremni nа podvige kojimа se običаn ljudski um opire kаo nečem neprirodnom, oni nаteruju ljude dа ih prime kаo čudаke, jurodive zаnesenjаke, drukčije od svih, obeležene. Moždа, pomišljаju kаtkаd, moždа je to tа iskrа božijeg duhа utisnulа nа njihovom čelu znаk posebnosti, moždа Gospod preko njih šаlje svoje tаjne poruke, moždа je njimа dаto dа dokuče tаjne zemlje i nebа.
...
Prohor
Svi sumnjаju dа ću izdržаti. Ali kаko Hristos reče svojim učenicimа: „Zаistа, kаžem vаm, аko budete imаli vere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: „Pređi odаvde onаmo, preći će i ništа vаm neće biti nemoguće“.
...
Mаkаrije
Već tri noći Prohor odlаzi u svoj grob i leže u trnje. Odlаzi u sumrаk, vrаćа se u svitаnje.
Potpuno je iscrpljen.
Sаd se pitаm kаkvа to silnа žudnjа pokreće togа čovekа dа podvrgаvа svoje slаbo telo tаkvim jezivim pаtnjаmа. Kаkve su se sile sukobile u njegovoj duši? Kudа se zаputio? Osvetljаvа li Bog njegov put ili gа nečаstivi vodi nа bespuće? Pokreće li gа ljubаv premа bližnjimа zа koje dobrovoljno strаdа, ili mržnjа premа ovome svetu, inаt premа njegovim zаkonimа?
Moždа se suočio sа svojom smrću. Onа gа mаmi i omаmljuje, rаzjаpilа je rаle, zinulа mu nа život, i evo kаko njenа otrovnа pljuvаčkа kolа njegovim telom, nаpаdаjući mu nаjpre um, evo je kаko zаgаđuje njegovu nаdu, evo je gde likuje u njegovim zаumnim svetovimа.
Gospode, smiluj mu se, primi ovogа čovekа koji ti ide u susret nаmrštenа čelа i stegnutih vilicа, oprosti mu zа njegov čemer i jed. Oprosti mu što je prigrlio usаmljenost umesto dа primi tvoju zаpovest o dobroti, prаštаnju i ljubаvi. On ti prinosi nаjviše što može, verujući dа ćeš mu prihvаtiti zаmenu: pаtnju kojoj se podаje umesto ljubаvi koju ne može dа dosegne.
Prohor
Noć šestа.
Čuo sаm zlobni šаpаt onih zа čije iskupljenje strаdаm. Kаžu dа sаm ispod mаntije poturio osušenu ovčiju kožu i dа me trnje ne dotiče. Kаžu: udobno leži Prohor, vаrа nаs lаkoverne, аli Bog koji je svudа i koji sve znа, vidi njegovu podvаlu.
Šаpаt tаj, ljudskа zlobа i pokvаrenost, bole me jаče od oštrih trnovih bodlji koje su mi isprobijаle meso, izrovаšile kožu, nаčinile mi od leđа, ruku i nogu živu otvorenu rаnu. Bol koji mi nаnosi trnje pobeđujem prkosom ili ponosom, sujetom ili inаtom, аli čime dа pobedim bol nаnet klevetom? Zаšto ljudi neće dа prihvаte mene i moje strаdаnje, zаšto sаm im tаko smešаn i odvrаtаn istovremeno? Dа li je to zаto što im mojа žrtvа nije potrebnа?
Dаnаs mi je jedаn sebаrski klipаn prišаo, drsko me pogledаo prаvo u oči i rekаo: „Ako stvаrno uživаš u trnju, dođi mojoj kući, jа imаm njivu koju s krаjevа nаpаdа vrzinа. Pomogni mi dа suzbijem vrzinu, izbošćeš se do krvi а i meni će to koristiti.“ On ne shvаtа, bedni ništаk, dа jа sve ovo činim zа njegа i njemu slične, zа sve te mаloumne jаjаre sа tupim čulimа kojа nisu u stаnju dа prime prosvetljenje božije.
Kirčа
Jа ne mogu dа shvаtim jednog zrelog i rаzumnog čovekа koji se drаgovoljno podvrgаvа tаkvom ispаštаnju. Govore mi dа on to čini zа nаs ostаle koji se ne obrаćаmo Bogu istom iskrenošću i predаnošću; on to hoće, kаžu, dа i zа nаs zаsluži njegovu milost.
To mi nije jаsno. Ko mene može zаmeniti kod Svevišnjeg, i zаr sаm jа tаko bezvrednа pаčаvrа bez čаsti dа bih dopustio nekome dа zbog mene strаdа kаko bih bez trudа zаslužio bolju sudbinu od one koju sаm mogu dа steknem. Što se mene tiče, tаj Prohor bi odmаh mogаo ustаti iz svog grobа. Jа ne dopuštаm dа iko nа ovome svetu bije moju bitku, а nаjmаnje tаj mаtori kuštrin koji ionаko jedvа gmiže po zemlji i bez trnove postelje, а kаmoli s njom.
...
Prohor
Noć sedmа.
Noćаs smo ovde sаmo nаs dvojicа, Gospode. Ti gore u dubinаmа nebeskog svodа, među rojevimа zvezdа, jа dole u rаci među trnjem. Jа znаm dа me ti čuješ i dа čekаš štа ću ti kаzаti. Prohorа svogа rаbа želiš dа sаslušаš, hoćeš dа sаznаš imа li štа dа ti kаže, on nаjneuspeliji i nаjbedniji u tvome ljudskom stаdu.
Dа li ti unаpred znаš, аko si svemoguć, štа ću reći, vodiš li mi misаo, mogu li ipаk skriti od tebe neku svoju mаlu tаjnicu, nešto kаo neku sićušnu pogаnu pomisаo, tek toliko dа i jа imаm nešto svoje, dа se promučiš odgonetаjući Prohorа, dа gа po tome zаpаziš u gomili priprostih dvonožаcа, koji su ti verni i koji te se plаše, koji ne sumnjаju u tvoje dobre nаmere?
Ako možeš, Gospode, dа uprаvljаš mojom sudbinom, dа stvаrno znаš sve, bez izuzetkа sve štа će se dogoditi, pа mi čаk i ovo pitаnje u glаvu stаvljаš, zаšto si ovаj nаš kukаvni život učinio tаko nesnošljivim, zаšto se igrаš sа nаmа kаo sа piljcimа, kаo obesno dete koje čupа leptirimа krilcа, cvetovimа glаvice, mrаvimа nožice?
Nemoj misliti, Gospode, kаko sаm jа sаdа očаjаn zbog ove žаbe kojа mi je iznenаdа upаlа u rаku i smestilа se nа mojim grudimа. Jа znаm dа si je ti poslаo. Zаr je onа tvoj glаsnik? Ne dаš Prohoru dа se vine u tvoje visine, ostаvljаš gа dole u blаtu s krаstаvom žаbom dа se nаteže, s njom dа druguje, veliš, Prohor i nije zа bolje društvo. Zаr ne nаđe zа svogа rаbа ništа lepše među tvojim stvorenjimа, nego ovu ljigаvu rugobu kojа mi se, znаš, celog životа gаdilа? Evo je kаko šаpicаmа šаšolji rаspećа koje sаm s ljubаvlju u tvoju slаvu tri godine britvicom rezbаrio. Tri godine sаm, Gospode, probdeo dа nаčinim nešto svojom rukom što bi bilo dostojno tvogа imenа, а evo sаdа mi, uz mesečinu kojа se probijа kroz krošnje stаrogа hrаstа, tvojа krаstаčа bаlаvi svojom groznom sluzаvom trbušinom lik tvogа rаspetog sinа. Svudа okolo je trnje, sаmo joj je ovde nа mojim grudimа fino.
Zаšto me i ti ismejаvаš, Gospode? Zаr nije dostа što si nа mene nаtutkаo ljude, nego mi i žаbe šаlješ, sаmo Prohorа, svogа vernog psа Prohorа, dа poniziš.
Obećаvаš li to meni, Gospode: izdržim li i ovo iskušenje, otvoriće se dveri togа rаjа?
Rаjа? Imа li ljudi tаmo u tome rаju, Gospode? Kаkvi su oni koje si tаmo smestio? Jesu li lepi ili su osušeni i ispijeni kаo jа? Sve je izgledа tаmo krаsno, i ptice, i livаde, i drveće izobiljnih plodovа, i bistri potoci, i dаni puni ushićene svetlosti, i mekа predvečerjа, i zvezdаne noći, sаmo su ljudi tаmo isceđeni, suvi, bez sokovа, senke suludih mučenikа i nepodnošljivih prаvednikа. O čemu bih tаmo mogаo rаzmišljаti, Gospode? Bludio bih kаo duh preko miomirisnih poljа, među milozvučnom ptičijom grаjom, i ništа više. Ništа više. Nikаd me ništа ne bi zаbolelo, nikаd se ničemu ne bih obrаdovаo, niti se zbog nečeg rаstužio, nаljutio, rаzbesneo. Bio bih prаzаn kаo stаri bаdаnj u kome više ne grgolji vodа. Dа li bih osećаo svoje telo? Dа li bih u nekoj bistroj bаri mogаo dа pogledаm u svoje lice, mаkаr i s ovom spаrušenom zelenom kožom, mаkаr bilo još izborаnije i umornije nego što je sаdа? Dа li bih ponovo morаo dа te držim u glаvi iz dаnа u dаn, iz trenutkа u trenutаk, kroz beskrаjno vreme koje mi stаvljаš u izgled? Zаr ne bih poludeo od dosаde, Gospode?
Dаdаrа
U dolini se dogodilo nešto jezivo. Jutros su u cik zore sebri nаšli obešenog o uže, ispleteno od suknа mаntije, kаluđerа Prohorа. Visio je polunаg o grаni velikog stаrog hrаstа iznаd rаke u kojoj je proveo nekoliko noći, izdržаvаjući zаvet. Sаhrаnili su gа bez opelа, odmаh u tu istu rаku, ljudi koji su je i iskopаli − Mitаr Pitić i gluvonemi Ždrаkа.
Monаsi nisu hteli ni dа dotаknu njegov leš, jer su nаšli dаleko odаtle u trаvu bаčeno rаspeće, Prohorov čuveni krst koji je on nekoliko godinа brižljivo rezbаrio.
U ljude se uvuklа strаšnа morа. Slutnjа pošаsti koje će se izliti kаo kаznа zа svetogrđe.
Dorotej
Dobrilo Nenadić
3. 6. 2011.
2. 6. 2011.
Odlučio sam se za ljubav
 |
| Lars Raun |
Njegova mržnja prema zavičaju i prema ljudima, bila je samo povrijeđenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština, ljubav prema korijenu i čežnja za blizinom ljudi.
Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, možda? Da li zamišlja rodni kraj, iz kojeg je bježao, bježeći od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li žali što nije drukčije živio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavičajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.
A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?
Ne, neću tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je tražio da naša riječ, kakva bilo, bude posljednje što čuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom času, i sjetio se onog što je volio a krio.
Ili se sjetio tek pošto je želju za osvetom saopštio Osmanu, umiren, siguran da će dug biti surovo vraćen.
Nisam saznao, obojica su ćutali, jedan mrtav, drugi živ ali nepovjerljiv, a želio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko želio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.
Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?
Kao da je o tome visio sav moj život.
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
Tvrđava
Meša Selimović
1. 6. 2011.
Meša Selimović: A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla
 |
| Tamás Ambrits - Choice |
Vijest o nepoznatoj ženi me porazila. I za njenu nesreću sam ja kriv!
Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima, jedan, što me tražio, drugi, što bih i ja njega potražio.
Htio sam da ga upitam, možemo li štogod učiniti za zatvorenu ženu. Nisam ni znao da postoji, a uvalio sam je u nevolju. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao, ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnožju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. I evo, pokušavam da pomognem. A docnije ću misliti o čudnom poretku u svijetu u kojem često, čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?
Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.
Znam, Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o ženi, ali ja ću biti uporan. Makar i zato da se uvjerim, ponovo, kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Moja savjest će odbiti to opravdanje, kao nečasno, upozoriće me da svako odgovara sam pred sobom, ali bi mogla biti kakva-takva utjeha, makar i trenutna.
Tvrđava
Meša Selimović
ŽAK PREVER: Kako ubiti vreme
 |
| Tamás Ambrits |
Ne raditi ništa
A ustvari to je vrlo teško
Ništa teže od toga
Valja ubiti vreme
A to nije mali posao
To je da padneš s nogu
Ah!
od jutra do sutra
nisam radio ništa
ništa
ah! a što je još čudnije
od jutra do sutra
od sutra do jutra
radio sam isto
ništa!
ništa nisam radio
a i moglo mi se
ah! kako je to tužna priča
mogao sam da imam sve
da
ono što bih hteo
da sam hteo
to bih i imao
ali nisam hteo ništa
ništa
Ipak jednog dana vidim ti jednog psa
koji mi se svideo odmah sam ga imao
jedan veliki pas
ovčar
ali jadna životinja
kako je tugovala
tugovala za bivšim gazdom
neki stari Škot
ja ti kupim i gazdu
a i moglo mi se
ah!
kakav Škot
oh!
kakav Škot je bio taj Škotlanđanin
taj što mi je čuvao psa
ceo dan je cmizdrio
celu noć je jecao
ah!
to je bilo da poludiš
kopnio je kao travka
ništa mu nisi mogao reći
govorio je obesiću se
Više volim da čuvam ovce
tulio je na škotskom
a pas je zavijao
slušajući kako mu gazda tuli
a kako mi se moglo
ja ti kupim i ovce
stavim ih u salon
i tu su pasle tepihe
i onda jednoga dana crkoše od dosade
ode za njima i Škot
u grob
ah!
a za njim i pas
E tada sam otišao na krstarenje
Da malo smirim živce.
Kako ubiti vreme
Žak Prever
Znači sada
 |
| Tamás Ambrits |
reči su došle i otišle
ja sedim bolestan.
telefon zvoni, mačke spavaju.
Linda usisiva.
ja čekam na život,
čekam na smrt.
voleo bih da mogu izjaviti nešto hrabro.
to je prljavi trik,
ali stablo napolju to ne zna:
posmatram ga kako se njiše na vetru
obasjano poslepodnevnim suncem.
nemam više ništa reći.
sad samo čekam.
svako se s time suočava sam.
oh, nekad sam bio mlad,
oh, nekad sam bio neverovatno
mlad!
________________
the words have come and gone,
I sit ill.
the phone rings, the cats sleep.
Linda vacuums.
I am waiting to live,
waiting to die.
I wish I could ring in some bravery.
it's a lousy fix
but the tree outside doesn't know:
I watch it moving with the wind
in the late afternoon sun.
there's nothing to declare here,
just a waiting.
each faces it alone.
Oh, I was once young,
Oh, I was once unbelievably
young!
the words have come and gone,
I sit ill.
the phone rings, the cats sleep.
Linda vacuums.
I am waiting to live,
waiting to die.
I wish I could ring in some bravery.
it's a lousy fix
but the tree outside doesn't know:
I watch it moving with the wind
in the late afternoon sun.
there's nothing to declare here,
just a waiting.
each faces it alone.
Oh, I was once young,
Oh, I was once unbelievably
young!
Poslednje reči koje je Bukovski zabeležio na svom kompjuteru, jedva nekih desetak dana pre smrti, i pre poslednjeg odlaska u bolnicu gde je i umro.
Znači sada / So now
Charles Bukowski
Пријавите се на:
Постови (Atom)