PTT screen

Pročitao sam, nadohvat i bez reda, kao što sve i uvijek čitam, nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija. To me pitanje uvijek zanimalo. Jer religija je jedino područje gdje su se ljudi potpuno i čisti od zadnje misli predavali u naručje fantaziji i iracionalnome, bez stidljivosti i bez susprezanja (kao što to, naprotiv, pa makar u najmanjoj meri, biva kod poezije), već s punom ozbiljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla. Pjesnik je uvijek pomalo u zloj vjeri, a njegova je naivnost uvijek pomalo uslovna. To je naivnost svjesna sebe. I uvijek bar trunčicu lukava. Tu je stalno prisutna pritajena svijest da ta naivnost može biti upravljena na ostvarivanje estetskih vrednota. Umjetnost je u isti mah i najnaivnija i najprepredenija od ljudskih djelatnosti. A umjetnik — prepredena naivčina, prelukavo dijete. Zato u umjetnosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako slobodnog maha, zato ih tu nikad ne nalazimo u tako čistom stanju kao u religiji. Religija je poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova žara, vrijednost odistinskog i presudnost koje on pridaje svojoj metafizičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i svaku natruhu kakve strane primisli. 

U tim mojim religijsko-historijskim ekskurzima nekad sam negdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je grom; unezvjereni ljudožder pao je ničice — i bog je bio rođen. Ta ljudožderova ustravljenost, ta njegova zaprepašćena nedoumica — eto to je bio bog. 

Ne dopada mi se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sasvim tačno. Ali mi se ne dopada. Ne odgovara meni, mom ukusu, mojoj unutrašnjoj strukturi. 

Nesumnjivo, ima mnogo bogova. Kao i svih izmišljenih stvari. Ima ih veoma mnogo, i bogato raznolikih; za sve ukuse. A postoji široka mogućnost da se stvaraju novi. Ali, eto, taj nije za mene! 

Dakle, prasnuo je grom; ljudožder se prepao i rodio se bog. 

Upuštam se u tu bezazlenu djetinju igru, u igru stvaranja bogova. 

Stropošta se prazna kanta; dijete se prepalo, i rodio se drugi bog. Jedan mali bog, primjeran djetetu. 

Ne. Odlučno, ne dopada mi se. Za moj ukus, to još nije bog, „bog u čovjeku”. Ili, možda to i jest bog. Samo, to još nije čovjek. Očevidno, nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve subjekte, pa se kasnije tužiti što čovječanstvo nije onakvo kakvo bismo željeli. 

U tolikom obilju bogova, i u tolikoj slobodi da ih svak iznova po svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. Kako ja stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma, veoma kasno. Tako kasno da u mnogim stranama još nije ni nastao. Svakako, mnogo, mnogo kasnije nego što je prestao da baulja četvoronoške i osovio se na stražnje krake, mnogo kasnije nego što je počeo da umješno upotrebljava ruke. A bog je, o tome nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi tračak svijesti o sebi i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlastitom skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascijep između konačnoga i beskonačnoga, nesrazmjer između njegove ograničene konačnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u dnu bića. A taj jaz on se potrudio da prevlada kako je znao i umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti mostovima svojih duga: „napučio je svoju grud slijepim nadama da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu izmislio i izmaštao, sve je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, izgleda, jedini koliko-toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga. To mu je obilježje i znamen: svi bezumni pokušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i prevladava smrt — sve je to bog. 

A što li sve ljudi, tokom tisućljeća, ne znadu satkati, nakupiti, nagomilati oko takvog jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt! I kakvim li se, — kroz ta duga tisućljeća i kroz sve ono što su ljudi u njihovom toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali, načuvstvovali, najadili, nastrahovali, — kakvim li se on zaogrne dostojanstvom, tradicijom ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja, vrednotama ljudskog zanosa i ljudske patnje! Koliko li se oko njega namota ljudske slave i bola! Koliko li se živog ljudskog istrapljenog tkiva za nj zalijepi! Kao, uostalom, i za tolike druge ljudske riječi i fantome. Kao ne samo za velike riječi „domovina“ , „čast“ , „dužnost , „žrtva” i tome slične, već i za one druge prisnije riječi kao što je riječ „misao , i riječ „pravda”, i riječ „kruh“; i kao što je, na koncu, riječ „život“, i riječ „čovjek“ . Pa kad se iz čitave te klin-čorbe koju je oko takvog jednog fantoma čovjek napleo i nabajao izbaci klin, i opet teška srca može da se batali ono što je preostalo. Jer kako je čovjek izgrađen iz svog vlastitog razvoja, iz svoje vlastite povijesti, to bi u stvari značilo bataliti ne onaj fantom, već bataliti samoga sebe. A u tome, priznat će se, postoji izvrsna mala poteškoća. 

Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija; provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je puna ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i beskonačnost, ispoređene i ravnopravne, počivaju mu jedna na jednom, druga na 

drugom dlanu, kao dvije ptice.