PTT screen

Pogledam se u ogledalo i ostanem iznenađen: mjesto šesnaestogodišnjaka kojega sam očekivao, u mene zuri jedan već star čovjek s upalim očima i malko otromboljenom donjom usnom, sasvim sijed po sljepočicama. Tad ispričavam onaj pogrešan dojam koji su, prevareni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri susretu poslije mnogo godina: doista, moj izgled mogao je da ih prevari. 

Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara njegovoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom stepenu psihičke zrelosti. Daleke ili nestale osobe, pa i one s kojima sam dulja razdoblja zajedno proživio, vidim uvijek u nekim određenim godinama: svaka od njih nosi na sebi zauvijek fiksiranu svoju dob, kao zaustavljen časovnik. Stric je, na primjer, imao 42 godine, Guste u djedovoj agenciji 38, tetke 46, djed 71; i tako svi drugi redom. A ja sam (to sam tačno odredio, nakon brižljivog ispitivanja) — šesnaestogodišnjak. Šesnaestogodišnjak po rođenju, po osvjedočenju, po intimnoj vokaciji, ako hoćete. 

Za dob je odlučno do kojih godina pristupamo pojavama života s onim istim infantilnim očekivanjem bogzna čega i s onom istom infantilnom radošću ni zbog čega s kojima smo im pristupili nekada, u zlatno doba našeg ja. 

Šesnaestogodišnjak. Time, naravno, ne mislim reći da sam mlad. To ne. O, naprotiv, već podosta ostarjeli i oronuli šesnaestogodišnjak! Ukoliko to zvuči kao kontradikcija, spreman sam na nagodbu: dobro! ako ne šesnaestogodišnjak, onda, recimo, neodređenih godina, ili naprosto „bez godina”. Jer ja nema dobi. Godine — to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj „jastva” na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće — to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni faktor bivstvovanja, i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve je drugo sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je onda tu važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti identični, nezamjenljivi ja, ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?