PTT screen

Još nešto: u djetinjstvu sam čvrsto vjerovao da nikad neću umrijeti. Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To je apsurd; a ja u to vjerujem, čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. Pa što onda? Čitavo je pitanje samo u tome da li težište leži na onoj riječi apsurd ili na onoj vjerujem. A bit će bolja koja ne potone. Uostalom, zar sam ja jedini čovjek koji je vjerovao u apsurd? Ili je možda ovaj moj apsurd smješniji, apsurdniji, manje lijep nego drugi apsurdi u koje su ljudi vjerovali? Doduše, ja sam tačno umovao: svi ljudi, od početka pamtivijeka pa do danas, pomrli su; svi bezizuzetno; nije se desio ni jedan jedincat slučaj da je neko od njih ostao: ergo: umrijet ću i ja. Ali nešto je odgovaralo, nešto uprav ženski nelogično no neposredno simpatično, nešto neobično mila glasa: „A ko zna? možda ipak nećeš!”... I ja sam jasno osjećao da uprav u onoj najglupljoj riječi te riposte, u onom ipak, leži sva njena snaga. (Tek sam kasnije spoznao da se to što leži u onom ipak zove nada, „slijepa nada“, čovjekova moć iluzije, ili naprosto: čovjek.) I ma koliko da sam jasno uviđao da je ona prva rečenica kudikamo logičnija, osnovanija, razboritija, ako baš hoćete, u nekom općenitom smislu i istinitija — opet sam ocjećao da i ona poslednja ima izvjesnu težinu i vrijednost, da je čak pretežnija, pa na neki svoj način i istinitija od one prve. I — što je najvažnije! — da baš u toj drugoj rečenici ležim ja, čitav ja. Ona prva došla je izvana: osjećao sam je kao nametnutu spolja, prišapnutu od nekog ne-ja; doduše mnogo pametnijeg i, nadasve, mnogo razboritijeg od mene; ali od nekoga kome je lako biti pametan i razborit jer nije u pitanju njegova koža, od nekoga koga ne tišti ono što tišti mene, koji ne zebe od onoga od čega zabem ja. I dok ja priznajem tačnost njegovih tvrđenja, dok ja dijelim njegovu misao, dotle on ne dijeli moju tjeskobu, ne saosjeća moje patnje. Njegova je istina, priznajem, mnogo autoritativnija od one druge; ona je, nepobitno, istina. Ali ona nije moja istina.