PTT screen

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao šripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovid.

-Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

-Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

-Hoćeš da usneš, sine moj?

Ne, oče, idem da živim.

- Želim da se ispovedim najiskrenije što mogu ali je moje srce prazno.

  I praznina je ogledalo okrenuto ka mom licu. Gadim se i bojim svog lika.

  Ravnodušnost prema ljudima me izdvojila iz njihovog društva.

  Sada živim u svetu duhova, ograđen svojim snovima i maštarijama.

- Uprkos tome, ti ne želiš da umreš.

- Da, želim.

- Šta onda čekaš?

- Želim znanje.

- Čekaš garanciju.

- Nazovi to kako želiš.

- Zar je tako teško spoznati Boga svojim čulima? Zašto se skriva iza poluobećanja i neviđenih čuda?

  Kako možemo da budemo vernici kada nama nedostaje vere?

  Šta će se desiti sa nama koji želimo da verujemo ali ne možemo?

  Šta je sa onima koji ni ne žele da verujem? Zašto ne mogu da ubijem Boga u sebi?

  Zašto on živi u meni uprkos tome što a proklinjem, bez obzira na to što želim da ga iščupam iz svog srca?

  Zašto ga se, uprkos svom ismevanju realnosti, ne mogu osloboditi? Čuješ li me?

- Čujem te.

- Želim znanje! Ne veru, ne nagađanja, već znanje. Želim da mi Bog pruži ruku, otkrije lice i priča sa mnom.

- Ali, on ćuti.

- Zovem ga iz tame ali čini mi se da nikoga nema.

- Možda i nema.

- Onda je život besmislen horor. Ne možeš živeti suočen sa smrću znajući da je sve ništavnost.

- Većina ljudi ne razmišlja o smrti i ništavilu.

- Ali, jednog dana stojiš na ivici života i gledaš u tminu.

- Jednog dana.

- Razumem šta hoćeš da kažeš.

- Od straha moramo napraviti idola i tog idola nazovamo Bogom.

- Uzbuđuješ se.

- Jutros me posetila Smrt. Igrali smo šah zajedno. Odlaganje koje sam dobio mi omogućava da postignem        nešto.

- Šta?

- Celog života sam tražio, pitao se, pričajući bez smisla. To je bilo ništa. Da, govorim bez gorčine i    prebacivanja znajući da je život gotovo svih ljudi takav. Želim da iskoristim to odlaganje za jedno značajno delo.

- Zato igraš šah sa Smrću?

- Ima dobru taktiku ali nisam izgubio nijednu figuru.

- Kako ćeš nadmudriti Smrt?

- Kombinacijom lovca i konja, to još uvek nije primetio.

- Zapamtiću to.

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo.

Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim. Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu. Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije.

Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi. Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava. Možda treba da prođe neko drugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, očišćeni, ostvare prastari san.

Jedne noći sedeo sam u svojoj sobi i radio. Velika soba sa mnogo prozora bila je nedovoljno grejana, i kako je noć odmicala, hladila se sve više. Da bih se zgrejao, pomaknuo sam jedan mali sto do u dno sobe, gde je bio škrti kalorifer. Odatle mi je pogled padao na jedno udubljenje u kom su bili naslagani moji koferi. Mala stona lampa bacala je nevelik krug svetlosti koji je samo delimično osvetljavao nišu sa prtljagom. Zastajkujući u poslu, gledao sam rasejano gornji, osvetljeni kofer, metalni pokov na njemu, hotelske etikete jarkih boja i, kao modrice na telu, tragove nosačke nestrpljivosti i dana i noći provedenih u furgonima. Odjednom mi se učini da na niklovanom zatvaraču vidim plavu žensku vlas. Skočih. Upletena čvrsto u bravu, to je bila jedna jedina vlas, plava, i tvrda kao otkinuta žica. Nisam smeo da priđem i da je se dotaknem, jer u tom trenutku protrnuh istom onom jezom od pre dva meseca, u predsoblju alpskog hotela. 

Dakle, ipak je neko morao ležati na tim koferima, sa prosutom kosom i licem u dlanovima! Kružio sam oko svog otkrića nekoliko trenutaka, a zatim, kao po naredbi, prenesoh sto na staro mesto, zajedno sa lampm i hartijama. Iza mene ostade niša u polumraku. Nagonski sam se povlačio iz te mučne igre koju nisam tražio i u kojoj nisam gospodar. Bilo mi je još hladnije. Prisiljavao sam se da ne mislim na malopređašnje otkriće. I kad sam u tome uspeo, morao sam uvideti da nisam sposoban da mislim ni na šta drugo. Nikad nisam voleo preteranu osećajnost ni ta polujasna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na svoje pogrešne i jalove puteve. Zato me je cela ova igra srdila i mučila. 

Da bih joj se osvetio, hteo sam da je kaznim prezirom, da se ne bavim njome i da je ne proveravam više. U stvari, morao sam neprestano da mislim na taj svoj prezir, i mučio sam se i dalje. Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leči svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih!

Gledajući jedno ljudsko naselje na nekoj vlažnoj strmini, ograđeno posrnulom ogradom, dođe mi misao o pravoj nameni ovoga sveta. U stvari, ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano i zatvoreno sve što je u vasioni živelo i gamizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre. U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

Znakovi pored puta
Ivo Andrić

Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene bio napor bilo živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Znakovi pored puta
Ivo Andrić

Prilikom svakog ovakvog potresa u životu stekao bih ponešto, to ne mogu da poreknem, malo slobode, nešto duha i dubine, ali i usamljenost, nerazumevanje sveta i hladnoću. Sa građanskog stanovišta, moj život je od jednog do drugog takvog potresa bio u stalnom padu, predstavljao je sve veće udaljavanje od normalnog, dozvoljenog i zdravog. Tokom godina ostao sam bez zanimanja, bez porodice i domovine, našao sam se van svih socijalnih grupa, niko me nije voleo, mnogima sam bio sumnjiv, bio sam u stalnom ogorčenom sukobu sa javnim mnjenjem i moralom, pa iako sam živeo po građanskim okvirima, po svojim osećanjima i mislima bio sam u tom svetu tuđinac. Religija, otadžbina, porodica i država nisu za mene imale nikakve vrednosti i nimalo me se više nisu ticale, gadilo mi se od samoisticanja nauke, raznih esnafa i umetnosti. Moji pogledi, moj ukus, ceo moj misani svet, kojima sam nekada kao darovit i omiljen čovek, blistao, sada su bili zapušteni, podivljali i ljudima sumnjivi.

Često sjedim sate i gledam hladne jesenje boje.

Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.

Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid.

Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom zidu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.

pakao je sagrađen 

komad po komad
cigla po ciglu
oko
tebe.
to je postepen,
a ne brz
proces.

mi gradimo svoj
sopstveni
inferno,
a krivimo
druge.

ali pakao je
pakao.

moj pakao i
tvoj
pakao.

naš
pakao.

pakao, pakao,
pakao.

pesma o
paklu.

obuvanje
cipela
ujutro.
pakao.


da ti kažem
Čarls Bukovski

(The Last Night of the Earth Poems, 1992)

„… znaš, ili sam imao porodicu ili posao, nešto
mi je oduvek stajalo na
putu
ali sada sam
prodao kuću, našao sam to
mesto, ogroman studio, trebalo bi da vidiš prostor i
svetlost,
prvi put u životu imam mesta i vremena da
stvaram.“

ne, dragi moj, ako ćeš da stvaraš
stvaraćeš, makar radio
16 sati dnevno u rudniku
ili
ćeš stvarati u maloj sobi sa 3 deteta
dok si na socijalnoj pomoći,
stvaraćeš i kad su ti deo uma i deo
tela razneti,
stvaraćeš slep
obogaljen
dementan,
stvaraćeš s mačkom koja ti se penje uz
leđa dok se
čitav grad trese od zemljotresa, bombardovanja,
poplave i požara.

vazduh i svetlost i vreme i prostor
nemaju ništa s tim
i ne stvaraju ništa
osim možda dužeg života za nalaženje
novih
izgovora.

nikada nisam voleo da živim na ulici i

Ako mislim, sve mi izgleda besmisleno; ako osećam, sve mi izgleda čudno; ako želim, ono što želim sakriveno je negde duboko u meni. Uvek kad se nešto pokrene u meni, uviđam da to nisam ja pokrenuo. Ako sanjam, samom sebi ličim na nešto što drugi pišu. Ako osećam, ličim na platno koje drugi slikaju. Ako želim, imam utisak da su me utovarili u kamion kao nekakvu robu i da se vozim, kao po sopstvenoj volji, prema nekom mestu na kome uopšte ne želim da budem, barem ne pre no što do njega stignem.

Knjiga nespokoja